Kako sam ušla u 9. mesec, tako su krenuli da me obuzimaju strahovi.
Druge trudnice se plase prva 3 meseca, mene strah savlada na samom kraju, jer toliko volim tu svoju lopticu skočicu, da sama pomisao da nešto može krenuti loše u meni budi nemir.
Ovog puta sam se bojala i za sebe, jer već imam jedno čudo kući, kojem moram da se vratim, moram da budem dobro, moramo oboje.
Posebno sam se bojala prenošenja, da beba ne pati, da se ništa neočekivano ne desi u poslednjem trenutku, kad sam već blizu cilja.
Možda su to bili neki predosećaji, ali nemir me nije napuštao.
Mene već svaki dan muče lažne kontrakcije, više i ne spavam. Probude me i stiskaju po 2 sata i taman mislim to je TO i popuste.
I došao je dan termina, ctg ne pokazuje ništa, mene muče blage kontrakcije. Čujem se s drugorotkama, kažu drugi put ne boli tako jako, nisu ni osetile kontrakcije a primljene, 6 prstiju otvorene, za čas gotove, kao da se nisu ni porađale. Mislim i ja ću tako, samo što nisam.
Ceo taj dan sam imala kontrakcije, nisu popuštale, na 5-7 minuta, nisu se pojačavale, ceo dan isto.
Bližila se noć, muž radi, ja sama sa ćerkom, šta ako krene usred noći, šta ako zakasnim. Polako je počela panika sa me hvata, da zovem muza da dođe s posla, šta ako je lažna uzbuna, ako me vrate, nekako me je bilo sramota, pa drugi mi je put, trebala bih da znam, ali više ništa ne znam...
Ipak sam ga zvala, pa sigurnija sam u bolnici. Dr me pregledao, 4 prstiju otvorena, primiće me. Mislim se odlično, za par sati i stiže moj sin. Uključili su indukciju u 19h i čekamo, krenuli su jači bolovi, radujem se, brzo ću.
Prolaze sati i sati ali porođaj ne napreduje, grlić se otvara ali se beba ne spusta, ustajem šetam i šetam. U jednom momentu su prošle i kontrakcije, pa kako je to moguće, na indukciji sam, kontrakcije retke i slabe.
Sestra me obilazi stalno, pregleda, nije joj jasno, dr je otišao da spava. Oko 6h već počinjem da plačem, bojim se za bebu, potpuno sam iznurena. Od jučerasnjeg ručka ničta nisam jela, nisam pila, nisam spavala, sad već molim za carski rez. Dr se probudio i sav otečen od spavanja me poziva na sto.
Mislim se šta ću tamo, ništa se već 12 sati ne dešava. Tad je rešio da mi probuši vodenjak, pred kraj svoje smene. Ne znam zašto nije ranije, zašto sam se mučila tolike sate. Tada je moja babica otišla kuci a stigla je nova, baš mi je bilo teško, pa ova ni ne zna kako sam se napatila. Ali ispostavilo se da sam u dobrim rukama.
Krenule su nepodnošljive kontrakcije, dugačke toliko da hoću da počupam sve sa sebe. Boli, mislim eksplodiraće materica, plače mi se, a ni to ne mogu da stignem. Dišem kako znam i umem da beba ima kiseonika.
I krenuše naponi, konačno, još malo i gotovo. Guram i guram, svom snagom guram.
Uz mene divan doktor koji me bodri i babica koja me odlično vodi. Pita ga da li da seče, on kaze ne. Nadljudsku snagu sam koristila da ga izguram i uspelo je, koje olakšanje. Bebi moj, bebi.
Odmah mi ga pokazuje onako ulepljenog, a ja ne mogu da mu odolim i ljubim ga odmah. Uspeli smo, oboje smo zdravi. Plavušan moj, isti tata. Okupala ga je i opet mi ga donela na grudi, pa rođen si za ljubljenje. Tako topao, tako mekan, tako savršen. Jos jednom smo stvorili jedno malo umetničko delo.
Sledi sivenje, opet stažista, ali ovog puta nežan, precizan, svaka čast.
Došao je momenat da siđem sa stola, ja ne mogu, Bože sta mi je.
Nekako uspem da sednem i uz pomoć sestre mravljim koracima dolazim u sobu. Legnem malo da odmorim pa ću na tuširanje. Osećam se potpuno raspalo, raštimovano.
Ustanem, stojim ali nogu ne mogu da pomerim, ne mogu da zakoračim. Sednem na krevet, ne mogu da legnem, uopšte ne mogu da razdvojim noge.
Okrenem se, legnem na stomak i nekako dogmižem da mi se i noge popnu. Nije mi jasno šta je.
Zovem drugaricu babicu, očekujem reći će to se dešava nakon porođaja, biće bolje sutra.
Umesto toga je podigla celu bolnicu na noge da dođu da vide šta mi je.
Pokušam opet s babicom da zakoračim, osećam kako mi zglobovi skripuću, kao da ispadaju iz ležišta, prepone se raspadaju, čitav donji stomak.
Daju mi novalgetol, obilaze me, bolovi ne popuštaju.
Reše da mi ne donose bebu jer ne mogu da brinem o njoj. Cimerkama donose, meni ne, bujica suza je tad krenula, zajedno sa kolostrumom, sažalile su se sestre na mene i doneli su ga, nahranjenog, mirnog, prelepog. Kad me je sestra zatekla sa osmehom, mislila je da sam bolje, da me manje boli, ali ne, bolje je samo moje srce što je tu, što ga dojim.
I nisam ga više dala, dodavali su mi ga, presvlačili, bio je melem za moje rane. Cimerke su mi ga presvlačile, hvala divnim ženama.
Sutradan su me odveli na rtg, dijastaza simfize, nepokretna sam do daljnjeg.
Uvijaju me u neke carsafe, fiksiraju karlicu, ne mogu ni do toaleta. Piškim na lopatu, a na veliku nuždu ne smem ni sa pomislim. Pa ne mogu to na lopatu, tu pred svima, ne mogu. Osećam se tako poniženo, kupatilo mi je na 3 metra a ja ne mogu ni da se umijem, zube da operem.
Treba da se osećam kao žena, majka, kraljica a ja se osećam tako jadno. Jedina sreća je tu pored mene i teši me što je on prošao bez posledica, nije se namučio, on je dobro, hvala dragom Bogu, moglo je biti svašta. Sestre su uglavnom bile divne, obilazile me, posebno moje dve babice koje su brinule o mojoj higijeni i meni kao čoveku i doktor koji me je obilazio van vizite onako ljudski da me pita kako sam, značilo mi je to.
Bila sam 6 dana u bolnici, na moje insistiranje su me pustili kuci. Izašla sam u invalidskim kolicima.
Mislila sam na ćerku koja mi je beskrajno nedostajala. Plakala sam jer nisam znala kako ću do toaleta, da li ću nositi pelene, da li će svekrva morati da mi donosi lopatu a moje dete to da gleda. Nisam mogla to da prihvatim!
Stigli smo kući, moje dete me je čekalo na par metara od mene, ciči od sreće a ja kao da je miljama daleko, ne znam kako da dođem do nje. Ali majčina ljubav je svemoguća, sporim koracima sam došla do nje, došla sam joj na nogama!
Nakon toga sam sela i nisam više mogla da ustanem. Ceo dan sam provela u depresiji kako ću do toaleta, muž mi radi, ja od bolova ne mogu ni na bok da se okrenem. I padne mi na pamet obična kompjuterska stolica na točkiće. Hvala onom ko je izmislio. Na njoj su me gurali do kupatila. Konačno mogu da se okupam, konačno nešto mogu.
Bila sam nepokretna mesec dana, onda sam polako počela da ustajem. Posle 3 meseca sam mogla da se popnem na stepenice, posle skoro 6 mogu da čučnem, da potrčim, skoro se osećam dobro. Još uvek ima dana kad imam bolove, još su mi noge malo teške, ali proslo je.
Dugo sam razmišljala zbog čega se to desilo.
Kažu bio je krupan za mene, 3750g, pa nije to nešto puno. Mislim da nije bio u dobrom položaju za porođaj, da se zato nije spuštao, da je za mene bio bolji drugi položaj, onaj četvoronožni, ali to ovde niko ne praktikuje.
Kažu dešava se kada se porođaj koji dugo nije napredovao naglo završi.
Mislim da je to bio moj slučaj. Možda da je vodenjak probušen ranije... prošlo je, traume su ostale, ali moj sin je tu, zdrav, nasmejan i lep kao lutka.
Rodila sam još jednu ljubav za sva vremena i tu sreću mi ništa, nikada nije moglo pokvariti.