|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (26.04 -30.04.2021) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

Da nema ovog papira koji sve trpi, možda niko nikada ne bi čuo moju priču

Uredništvo portala Ringeraja.rs, 4.5.2021
Rođena je zdrava i usnula. Prelepa. Savršena. Verujte mi na reč. Držala sam je u nedrima..... Tako usnulu i savršenu. I celivala dok je nisu odveli. Daleko od očiju, ali nikada iz duše i srca. Nikada. U svakom mom atomu, ona i dalje živi.

image
Insuficijencija posteljice. Kratko i jasno. Razlog gubitka moje princeze u 39. nedelji trudnoće. Srce je samo stalo. Satima se polako gasilo. Foto: Freepik.com
/11


SEDIM na belom krevetu. Bleda, bleđa nego ta godinama prana i ispirana bolnička posteljina. Soba zidova boje ciklame me vraća 26 meseci unazad, kao neki svemirski vremenski stroj. Ista soba, isti krevet. Ista boja čaršava, ista boja zidova. Čak ni neonska lampa preko puta kreveta ne radi. Kao ni tada. Vraćaju mi se kao fotografski blicevi žalosna lica doktora, tužni pogledi medicinskih sestara, ugašen mobilni telefon kako ne bi primala poruke i pozive, svaka tačka na plafonu u koji sam bez prestanka četiri dana gledala. Stalno imam neki osećaj da nisam bez razloga ovde. Baš ovde. U toj sobi u kojoj sam bila izolovana nakon gubitka moje devojčice u 39. nedelji trudnoće. Kroz glavu mi proleti misao: „Pa da. Ona je to htela. Htela je dođem ovde. Da mi kaže da nismo sami. Da nas čuva. Da me podseti kako iz nečeg toliko tužnog i bolnog, može život u trenu postati srećan i čudesan.“


Insuficijencija posteljice. Kratko i jasno. Razlog gubitka moje princeze u 39. nedelji trudnoće. Srce je samo stalo. Satima se polako gasilo. Mojoj savršeno zdravoj lepotici, mom anđelu. Rođena je zdrava i usnula. Prelepa. Savršena. Verujte mi na reč. Držala sam je u nedrima..... Tako usnulu i savršenu. I celivala dok je nisu odveli. Daleko od očiju, ali nikada iz duše i srca. Nikada. U svakom mom atomu, ona i dalje živi.

Suze mi krenu bežati niz lice. Progutam knedlu, duboko udahnem i prošapućem: „Molim te, čuvaj nas!“. U tom trenutku u sobu uđe doktor, dovuče stolicu do kreveta, pogleda me i nasmeje se: „Ma dajte, pa to je samo rota-virus. Bebi ne može biti ništa! Samo mi nemojte dehidrirati. Merite temperaturu svakih dva sata, pijte ovaj naš divan bolnički čaj i za tren ćete opet biti na odeljenju sa svojim starim cimerkama. Nije izolacija baš takav bauk.“

Stare cimerke. Da. Pa da objasnim kako je sve počelo.

Nakon gubitka moje devojčice, trebalo mi je podosta vremena da se saberem psihički, fizički, a posebno emocionalno. Najveću utehu sam uspela pronaći u pisanju. Pisala sam i plakala i pisala i plakala. Moje najiskrenije reči su tada izlazile iz moje duše, na papir koji zaista neverojatno trpi. Želela sam isti tren ponovno ostati trudna. Ne izgubiti osećaj da me iznutra netko dodiruje. Toliko mi je to nedostajalo, da sam osećala fizičku bol u grudima. Molili su me da pričekam. Doktori, psiholozi, porodica. Ja nisam imala svest o tome da nije odmah vreme. Da treba proći kroz sve faze tugovanja. Kroz šok, kroz poricanje, kroz tugu, kroz bes, kroz prihvatanje, kroz opraštanje. No, uspela sam. Teško, ali jesam. Uzdigla sam se iz pepela i magle tuge.

Godinu i po kasnije, ugledala sam plusić na testu. Isti trenutak sam počela mahnito plakati. Ne mogu opisati tu sreću. Našu devojčicu smo čekali osam godina i u sekundi je izgubili. Za ovu trudnoću nam je trebalo manje od dve. Izgledala sam kao onaj kuca iz reklame za pseću hranu koji ima kacigu na glavi, jer udara o plafon skačući od veselja. Par minuta nakon toga, usledio je histeričan strah. Strah koji me pratio do poslednjeg dana ove trudnoće.

Nakon što je doktor izašao iz sobe, počinjem vrteti film u glavi kako zaista čovek treba imati čelične živce i veliko srce da izdrži sve ovo što sam ja izdržala samo u ovoj trudnoći. Ne računajući uopšte sve što se događalo ranije. Tu najveću bol koje ljudsko biće može osetiti. Na prvom UZV-u smo ugledali dve gestacijske vrećice. Na drugom dva kucajuća srca. Na trećem, jednog blizanca skoro nije više ni bilo. Srce je prestalo kucati i on se doslovno „sušio“. Do 12. nedelje trudnoće pila sam šaku tableta dnevno. Aspirin 100 za cirkulaciju maternice, Decortin protiv ranog pobačaja, Utrogestan jer je progesteron, Folic, Prenatal. Mislim da je to sve. U 13. nedelji smo saznali da je dečko. Tajno sam priželjkivala devojčicu, da nadoknadi naš gubitak. Uvek su mi govorili da su curice žilavije i činjenica da nosim dečaka, dodatno mi je ulivala strah u kosti. U 20. nedelji mi je dijagnostifikovan gestacijski dijabetes. Od tada sam svakih 14 dana na 24 sata dolazila u bolnicu na merenje šećera u krvi. Kako se strogom dijetom šećer u krvi nikako nije mogao izregulisati u normalu, primljena sam u bolnicu u 24. nedelji trudnoće. Nedelju dana smo se borili sa dozama insulina, dok nismo uspeli uvesti red u moju krvnu sliku. U 29. nedelji odlazim na svoj 24-satni tretman. Zbog visokorizične trudnoće, rade mi i UZV. Gledam zabrinuto lice doktorke i molim je da mi kaže da je sve u redu. „Samo polako!“ – pogleda me i nastavi diktirati sestri. „Pišite! Posteljica levo gore pozadi, sa strane u fundusu, dole napred do ušća.... Ne! Dole na ušću. Imamo placentu previju.“ Osećam mučninu, nesvesticu, vrtoglavicu i želju za vrištanjem. „Molim Vas, izgubila sam bebu zbog problema sa posteljicom, recite mi da je beba dobro i da će biti sve u redu! Molim Vas, ako mislite da nešto nije u redu, želim da me odmah porodite da mi dete ima šanse! Molim Vas!“ – viknula sam histerično. „Smirite se, nema to veze sa onime što Vam se dogodilo u prošloj trudnoći i uz mirovanje 95% trudnoća završi u terminu i sasvim u redu.“ – nasmeši mi se u znak ohrabrenja. „Ali, mirovaćete tu kod nas na odeljenju, uz tokolizu i strogo ležanje i bićete 24 sata na našem monitoringu. Ne brinite, biti će sve u redu. Bitno je da ležite, da ne sedite, jer sedenje može oslabiti posteljicu na ušću. Najgore što se može dogoditi je veliko krvarenje ako se posteljica krene raspadati, ali sala je blizu i vas dvoje ste za par minuta tamo. Zaista, tu ste gde trebate biti. I da, s obzirom na dijagnozu, definitivno ćete na carski.

BUM! To je kamen koji je u tom trenu pao sa mog srca. Sa tog stola, na hladan bolnički pod obložen linoleumom. I tako sam ponovno završila na poznatom odeljenju, sljedećih 10 nedelja, koliko je trudnoća trebala trajati. A carski? Ako sam preživela onaj zadnji kada sam celivala svoje mrtvo čedo, preživeti ću i da me režu na pola, na živo.

Moj Štef i ja smo se malo teže sprijateljili. Štef je ona divna metalna šipka sa točkićima koju vučete sa sobom kud kod da krenete, a sa njega vise boce za infuziju, pune divnih lekova. Kad ste toliko dugo sa tim dragim predmetom, morate se na kraju sprijateljiti i dodati mu ličnu crtu. Moje srce nikako da prihvati taj čudesan koktelčić od kojeg neću dobiti trudove i koji neće razderati posteljicu na mom ušću materice. Uz lek protiv kontrakcija i za smirenje koji su Štefeka kapali direktno u moje vene, dobila sam i tablete za tahikardiju. Zaista je svo osoblje u bolnici bilo divno, ali toliko ležanja vašem duhu i telu baš ne odgovara. Vrlo brzo sam zapala u stanje još većeg straha. Što zbog svoje lične storije, što zbog svega što sam videla i čula na odeljenju. Patologija trudnoće. Verujte, tu niko ne leži bez dobrog razloga. Tu svaka ima neku tešku priču. Dva puta dnevno su pratili CTG-om rad srca mog dečkića i jednom nedeljno specijalistički UZV sa svim protocima. Na sledećem UZV-u, nakon što smo pogledali moje sve na svetu, slušam kako doktorka diktira sestri protoke kroz posteljicu i opet krene ona poznata priča: „Posteljica levo gore delimično pozadi, delimično napred, u sredini delimično pozadi, delimično napred, dole na ušću.... O Bože! Posteljica i desno napred. Pa koliku vi to posteljicu imate?!“ – pogleda me više znatiželjno, nego zabrinuto. Ja sam naravno opet u fazi vrtoglavica, povraćanje, nesvestica, vrištanja. „Ne gledajte ma tako preplašeno, videla sam tako veliku posteljicu. Mislim da svega dva, tri puta, ali uopšte nema nikakvo značenje što je ona toliko velika. Bitno da nije pretanka i da je dobro prokrvljena, a protoci su Vam savršeni!“. Ok, preživela sam i to. Na mojoj temperaturnoj listi, dijagnoze su se samo nizale.

Cimerke su mi zaista bile genijalne žene. Svaka sa svojim velikim problemom, ali pozitivne i drage. Takva sam i ja inače i trebale su mi takve osobe oko mene. U 34. nedelji trudnoće, probudi me mučnina. Pogledam na sat, 3 ujutro. Dovučem Štefa i sebe do WC-a, proliv. Vratim se u krevet, zaspim. Probude me grčevi. Pogledam na sat. 4 i 20. Ponovo do wc-a, proliv. Ustanem, povratim. Odem do dežurne sestre. Ona mi da toplomer i počne mi meriti rudove, da ih slučajno ne dobijem od grčeva. Trudova nema, temperatura 37,5. Pošalje me nazad na spavanje uz savet da joj se ponovo javim ako mi bude gore. Ujutru sam se osjećala puno bolje. Do doručka. Onda je ponovo počelo. Proliv, povraćanje, proliv, povraćanje. Izolovali su me u dvokrevetnu sobu i poslali urin i stolicu na analizu. Rota-virus. Onaj sa početka priče. Dakle, iz ove dvokrevetne, stroga izolacija u „onu““ sobu i moje mentalno stanje koje već sada prelazi u katastrofu. Način na koji su me odveli u tu sobu, scena iz filma „Virus“. Razlog? Visoka smrtnost novorođenčadi zaraženih rota-virusom zbog brze dehidracije. A odeljenje babinjača, metar od Patologije trudnoće. U toj sobi sam provela tačno 11 dana. Suprug je mogao na pola sata do mene, da mi donese čist veš i zagrli me. Mislila sam da ne postoji stroža dijeta od dijete za gestacijski dijabetes. Postoji. Ona kad imate rota-virus. Vaga je taj 11 dan pokazala da sam u celoj trudnoći do tada dobila – NIŠTA! Ni pola kilograma. A samo maleni je na zadnjem UZV-u bio procijenjen na 2600 g. A gdje je 30% više krvi, plodna voda?! U stvari on je rastao, ja sam nestajala. Nakon povratka na odeljenje, postala sam histerični davež. Sestre su po nekoliko puta dnevno dolazile babywatcherom slušati otkucaje srca, samo da me smire. Srećom, maleni je zaista bio jako živahan i to me držalo na životu.

Jedno jutro, od njega ni dodira, a kamoli udaraca. Panika na maksimumu. Sestra vozi CTG. Nalaz: visoka tahikardija deteta, ponoviti za dva sata. Nakon dva sata, nalaz još gori. Malenom srce praši 200 u minuti. Odvezu me pred salu, pripreme za carski rez i priključe na CTG dok se sala ne oslobodi i očisti. Mali se smiri. Vrate me odeljenje. Tri dana posle, ista priča. Ponovo vraćena na odeljenje. Možete li samo približno ući u moju kožu tada? Možete li osetiti moj strah? Paniku? Histeriju? Ljudi, vadite ga van dok je još živ! Vrištalo je iz svake moje pore.

Zbog visokorizične trudnoće i svih mojih dijagnoza, doktorski konzilijum je odlučio da moje dete ide tri nedelje ranije iz vodenog sveta u svet vazduha. Kako je onog tužnog dana padao sneg, tako je ovog sunce obasjavalo celu operacionu salu. Začuh njegov plač i svoj smeh. I da nema ovog papira koji sve trpi, možda niko ne bi nikada čuo moju priču. Ovako možda nekome donese utehu, nekome nadu, nekome sažaljenje. Ja bih volela da probudi u vama radost, jer to je sada ono što svim srcem osećam dok se prisećam reči drage babice: „Muško čedo, 3470g i 50cm, Apgar 10/10, dupla posteljica, verojatno zaostala i rasla od odumirućeg blizanca......“

 

Tihana Kunštek; izvor: www.index.hr

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Ishrana u trudnoći – kada, šta i koliko?
Možda ste upravo shvatili da ste trudni! Vaša beba tek što postoji! Odluka šta ćete jesti danas i u buduće, dok ste trud...
10
Dobijanje na težini po nedeljama trudnoće
Koliko je preporučljivo ugojiti se u trudnoći i zbog čega kilogrami tako naglo rastu?
8
ODLUČILA JE DA RODI DETE, IAKO ONO NEĆE MO...
Ona je uspela u jednoj minuti da shvati da će njeno dete umreti, ali i da oseti potrebu da drugoj deci pomogne. To je bi...
6
Cepanje na porođaju: Kako ga izbeći?
Položaj u kojem ćete roditi ima veliki uticaj na to da li ćete se pocepati ili će biti potrebno sečenje perineuma. Cepan...
6





Pobačaj: Ne morate čekati 3 meseca da pono...
Najnovija istraživanja otkrivaju da nije potrebno odlagati ponovno začeće tri meseca nakon pobačaja. Zatrudneti u okviru...
Da li znate ko su dugine bebe?
U stvarnosti, dugine bebe su ostrva ljubavi koja nas podsećaju na izgubljeno dete, na taj način se povezujući sa njim. K...



image
pamaja
Fitolat je obavezni deo moje torbe za porodilište.
Fitolat sam otkrila u prvoj trudnoći. Pošto imam blizance, veoma mi je bilo važno da uspostavim pravilnu laktaciju. Još dok sam bila u porodilištu suprug mi je doneo Fitolat. Ja sam bila oduševljena. Mleko je pravilno nadolazilo, nisam imala mastitis niti bilo kakvih tegoba. Koristila sam ga tokom čitavog perioda dojenja. Moji blizanci su dojene bebe, bez adaptiranih mleka zahvaljujući Fitolatu. Sada su to zdravi sedmogodišnji dečaci. Uskoro nam stiže i seka, tako da će Fitolat biti obavezni deo moje torbe za porodiliste.  Više >>
image
Click Here