/11 /11

Upoznavanje odraslih ljudi izgleda otprilike tako što se jedni drugima predstavimo i damo, ili pak ne, ruku u ruku. Još nikada nisam čula da su se odrasli ljudi upoznali tako što su si rekli: «O, na vama se vidi da rado jedete. Mašala, kako ste punaški. Mora da jako volite čokoladu«,  ili: »Vi ne volite papati, zar ne?! Inače ne bi bili tako strašno mršavi.«, ili: »Vaša prehrana je izbalansirana, imate krasnu liniju, sigurno jedete puno zrnaste proizvode i puno voća i povrća.«

To, ni slično, nikada niko nikome ne govori prilikom upoznavanja. Osim ako se ne radi o upoznavanju na kakvom dijetetskom seminaru. Jer, nije normalno tako govoriti.

I, jer, zašto bismo komentarisali nečiju visinu i težinu?! Ne priliči, brate mili. Barem ne u lice. Može izazvati konflikt. I to ne samo verbalni. No, šalu na stranu. Fakat nema smisla. To svi, ali baš svi znaju. Socijalna inteligencija svakog pojedinca to shvata i prihvata.

»Ja NIKADA ne poredim. Samo...«

Ali, zato, kada šetate sa svojim djetetom, bilo da je bepče u kolicima, ili malo dijete koje trčkara oko vas, i vere se na tobogan, u svakom ćete parku i šetalištu upoznati drugu mamu koja će vas odmah po neformalnom upoznavanju u kojem si nećete ni imena reći ili dati ruku, upitati koliko je vašem djetetu, a onda će, shodno tome da li je vaše dijete više/niže ili deblje/mršavije, pričljivije/manje pričljivo veselo/tužno ustanoviti rezultat poređenja koje je upravo obavila. Iako vam ta ista mama, nana, teta, šta god da je, nikada, ali baš nikada ne bi priznala da čini tu banalnu grešku i poredi svoje dijete, tu savršenu, osobenu jedinku, sa drugim savršenim, osobenim jedinkama... Baš kao da nikada nismo čuli za Malog princa i njegovu ružu...

Zaljubljeni u prosjek

Volim vjerovati da u vremenu u kojem živimo i u kojem su nam informacije dostupne na svakom koraku nema roditelja, ili, barem, mama, koje ne čitaju knjige i druge publikacije o odgoju i njezi svoje djece. Kažem, volim vjerovati, iako me je praksa više puta razuvjerila, pa sam tako nedavno upoznala mamu koja vjeruje da joj dijete ima mliječne šestice.

U svim tim knjigama piše upravo to – svako dijete je drugačije. Baš kao što se svi ljudi razlikuju. Tablice su napravljene na osnovu prosjeka, što znači  da u istom nisu svi i porediti vršnjake je besmisleno. Jer, nekada kasnije, kada odrastamo i odrastemo ničega se ne bojimo tako kao fakta da smo prosječni i obični, nije li tako?!

Ali, kada se radi o potomčićima – e tada želimo biti prosječni i nadprosječni. Tako nam je svima znana zavist onih od čijeg je djeteta vaše dijete »bolje« i neskriveni ponos onih od čijih je »gore«. Po parametrima samo njima znanim.

Iako i sama srećem »poređivače« na dnevnoj bazi jer redovno hodam po parku koji je kao minsko polje, ne poredim svoje dijete od dana kada se je rodila.

Bila je majušna. Najmanja od sve djece u dječijoj sobi, malo nad težinom s kojom bi je smjestili u inkubator.. Ležala je u svom narandžastom odjelcu, zavijena u žutu dekicu, božanstvena i pospana i mirišljava i malo naborana i bez trepavica i sa jedva vidljivim obrvama i moja, a ja sam drhtuljila na nogama pored nje, poduprta muževim ramenom.

»Vidi«, rekla sam. »Nas dvoje smo vjerovatno najveći muškarac i najveća žena u bolnici  trenutno. A Ema je najmanja i najćelavija beba.«

»A da li bi je zamijenila i za jednu drugu bebu na svijetu?! Veću, kosatu?!« odgovorio mi je pitanjem moj mudri muž i zauvijek zatvorio poglavlje poređenja.

I od tada miniram sve mame i drugovrsne starateljke poređivačice. Tako što klimnem na sve – i ako kažu da je žgoljava i ako kažu da je visoka, i ako kažu da je niska i ako kažu da priča puno i ako kažu da je predugo dojila, i ako kažu da njihova djeca nikada ne tersaju u javnosti dok se moje na sav glas derindža jer hoće još jednom na tobogan... Samo klimnem na sve.

Vitko ili neuhranjeno?!

Jer – ne bih je zamijenila ni za jednu drugu djevojčicu ili dječaka na svijetu. Jer, savršena mi je upravo zato što je ona. I beskrajno sam sretna što sam njena mama. I vjerujem da svi roditelji, i oni koji porede i oni koji ne porede – misle, zapravo, osjećaju isto...

A tema za roditeljske razgovore u parku je mnoštvo – nepregledna je vrijednost svih naših iskustava u raznim situacijama koja možemo dijeliti i bez da se opterćujemo onim na šta niti imamo uticaja, niti bi uticali... I posla za mame, ako se žele baviti njime, takođe je više nego previše, čak i u parku.

A o poređenjima koja su sve samo ne dobrohotna, možda nekom drugom prilikom. Znate, to su ona kada kažete za dijete od mrske vam osobe da je neuhranjeno, a on mile vam da je vitko i nježno...