|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (04.09.-08.09.2019.) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

Pedofilija: "Lov na patuljke"

Uredništvo portala Ringeraja.rs, 31.10.2013
Lov na "patuljke"je brutalan, realističan tekst o tome kako pedofili love svoje žrtve, Tekst izaziva mučninu, užas, ali je opominjući i mislim da svako treba da ga pročita. Napisan od strane Vesne Knežević Ćosić, blogerke b92, a prevela ga je njena prijateljica Sofija Cikron, jer je preuzet sa stern.de

image
Image: shutterstock
/11



Vrebaju na dečjim igralištima, na kupalištima i u sportskim centrima: muškarci u potrazi za decom - PEDOFILI! Saradnik "Sterna" Manfred Karremann uronio je na preko godinu dana u tajni svet pedofila. U svom dvodelnom tekstu opisuje s koliko veštine se počinitelji približavaju svojim malim žrtvama i stiču poverenje njihovih majki.  (izvor: Stern.de; prevod: Sofija Cikron)



Lov na "patuljke" (1. Dio)

"Oslovio je djevojčicu na ulici, usred bijela dana. "Kako ti je prljava haljinica, mama će se sigurno naljutiti!", nasmiješio se umirujuće: "Dođi, to ćemo kod mene brzo oprati." Nesigurno dijete, staro možda 5 godina, prislonilo je bicikl uza zid zgrade i pošlo s njim. U opločenu kupaonicu dvosobnog stana. Muškarac je djevojčici, koja od neugode nije mogla progovoriti ni riječ, skinuo haljinu. Kurt W. (ime promijenjeno od strane autora) mi detaljno pripovijeda kako je nastao video-film, koji upravo gledamo. Njegovu kupaonicu, popločenu svijetlosmeđim pločicama, sam u međuvremenu već vidio, jer je tamo i WC. Pored kade, u kojoj uvijek tušira male djevojčice.


Vec satima sjedimo ispred monitora njegovog kompjutora. On na staroj, sivoj uredskoj stolici, ja pored njega u crvenom naslonjaču. Pored monitora svijetli samo stolna lampa. Rolete su spuštene. Tako da znatiželjni susjedi ne mogu gledati u sobu dok W. pokazuje svoje dječje porniće koje mi nudi na prodaju. Medju njima mnoge originale, koje je sam snimio. Svako malo se zanese, zapada u hihotanje, kad vidi slike, koje su on i njegovi prijatelji snimili. Naročito pri filmovima sa "kupaonica-trikom". "Ovdje", kaže, "taj bi sasvim malu djecu pokupio s ulice i rekao im: Popišane su ti hlače..., i tada bi ih kupao i brisao." Kurt W. očito zna kako su nastali filmovi koje prodaje. "Ili ovdje", kaže smješkajući se "da joj se pri pranju ne bi smočila suknja, vezali smo je u struku, uvijek sve višlje."


Kurt W. podiže pogled s monitora i namiguje mi. On je uvjeren da sam poput njega: oskvrnitelj djece. Ta riječ je medju njemu sličnima, naravno, tabu. Čovjek se označava kao "pedo". Kratica od "pedofil", sto doslovno znači otprilike: "onaj koji voli djecu".

On ne zna, da ja želim iznijeti u javnost ono što mi pripovijeda - o trikovima, uz pomoć kojih se on i njegovi prijatelji dokopavaju djece i sto s njima rade, o proizvodnji i širenju dječjih pornića, koji se medju upućenima nazivaju "Kipo" (kratica za "Kinderporno", njem. = djecji porno - op. prev.). Jer ja, u medjuvremenu, na sceni oskvrnitelja djece slovim kao "provjeren". "Provjeren" znaci: dostojan povjerenja, "jedan od nas".


Već godinama istražujem tu scenu. 90-ih sam s dvojicom ili trojicom pedofila uspostavio prve kontakte, koje sam s vremenom razvio. "Povjerio" sam se tim ljudima, predstavio se kao "pedo" koji se pali na djevojčice i na dječake.Rekao sam im da sam poslovno često na putu. To mi je omogućilo uspostavljanje još više kontakata u mnogim njemačkim gradovima.

Prije dobrih godinu dana sam - za "Stern" i ZDF - potpuno uronio u scenu, vozao se u mom vozilu za stanovanje uzduž i poprijeko kroz Republiku, i dogovarao susrete s pojedinačnim "pedijima". S takozvanim "otmjenim pedijima", sanjarima, koji svoju sklonost žive samo u mašti; s muškarcima, koji s djecom vode dugogodišnje "mini-brakove"; ali takodjer i sa počiniteljima zlodjela iz niskih pobuda, koji nemaju nikakvog obzira prema dječjim dušama i dječjim tijelima. Pretpostavlja se da u Njemackoj ima oko 60000 "pedija". Posjećivao sam grupne susrete, sklopio sam "prijateljstva" i čak sam smio fotografirati, a da ne izazovem odmah nepovjerenje.


Nisam želio izvještavati izvana, nego iznutra. Želio sam saznati kako pedofili i oskvrnitelji djece misle, kako se ponašaju, što rade sa svojim malim žrtvama i kako medju sobom komuniciraju. Želio sam razjasniti, zašto roditelji svoje potomke tako naivno prepuštaju odraslim muskarcima, koji se predstavljaju kao odgajatelji ili instruktori. Jedino ako su roditelji upoznati s trikovima i metodama tih ljudi, mogu uspješno zaštititi svoju djecu. Jer opasnost, koja dolazi od pedofila, vreba često tamo, gdje je roditelji najmanje očekuju.


Na monitoru vidim malu djevojčicu s dugom smedjom kosom, kako pretpostavljam, staru 5 ili 6 godina. Prvo u jednoj bezazlenoj sceni: dijete crta voštanim bojama, za okruglim metalnim stolom vani na balkonu. Smije se u kameru i maše. Njegova majka ga je povjerila na cuvanje Kurtu W., najprije na nekoliko sati popodne, a zatim sve cešće i preko vikenda. Jer, Kurt W. je odgajatelj. "Mala je ,dakle, u dobrim rukama, mislila je mama."


Kurt W. se ludjački smije, dok gleda u ekran. Tu upravo navaljuje na djevojčicu. "Ah, da, moja Nathalie", uzdiše Kurt W. "tu je još bila mala, željela je kući, nazvao sam majku, pitao što da radim, malena plače. Tada joj je majka rekla: Glupačo, sama si htjela tamo spavati, sad ćeš tamo i ostati."

Kurt W. je višestruko kažnjavan. 1980 osudjen je na 27 mjeseci zatvora zbog ponavljane seksualne zloupotrebe djece, nakon toga na 5 godina zbog seksualne zloupotrebe djece i širenja pornografskih časopisa, na kraju na 7 i pol i još jednom na 2 godine. Sada je opet slobodan. To se na pedo-sceni naziva "državnim prekidom". Iz njegovog prvog "državnog prekida" je bio otpušten s nalogom da "izbjegava kontakt s osobama ispod 14 godina starosti".


Toga se, naravno, nije pridržavao. On je mnogo djece seksualno zloupotrijebio. Djecu, koju je u svom stanu čuvao ili davao im poduku. I dok su ga roditelji za to još i plaćali, on je snimao sve što je sa svojim štićenicima radio, i te video-filmove skupo prodavao.

Filmove u kojima se minutama mogu vidjeti spolni organi djevojčica, zoomirani videokamerom. Mušterijama, kojima to nije dovoljno, Kurt W. može ponuditi i nešto drugo: japanske sado-videofilmove na primjer, u kojima se siluju 5- ili 6-godišnje djevojčice. "Tu imaš i originalan ton." Ali, takav materijal Kurt W. nije nikada snimao - prevelika je opasnost da neko od djece kod kuće progovori. Kao "iskusni stručnjak" zna, kako se snimaju djecji pornofilmovi i kako da se pritom osigura, da će maleni kod kuće šutjeti.

Tome se treba pristupiti "igrajući se", kaže. Dati djeci osjećaj, da su ona sama tome kriva, ili da su barem sukrivci, jer su dobrovoljno u tome sudjelovala. Tada šute. Od stida. S dvije djevojčice iz susjedstva, stare otprilike 5 i 8 godina, koje je Kurt W. vise puta tjedno po nekoliko sati popodne "čuvao", je izvrsno funkcioniralo: prvo domaće zadaće, pa malo crtanja, nekoliko kompjutorskih igrica - i konacno gledanje pornofilmova. U spavacoj sobi. Na pedo-sceni stari, ali oprobani trik: Kurt W. predlaže djeci da to jednostavno još jednom odglume. Malenima je to u početku čudno, smijulje se u nelagodi. I tada suradjuju.

Kako to radi "igrajući se", pokazuje mi u jednom filmu. Tu upućuje djevojčice da legnu na njegov veliki crni krevet. "Sad naprijed, prekobicnite se", komandira. No, ne ostaje na tome: "Skinite gaćice, prije nego što se poderu." Djevojčice poslušaju, pokušavaju za "striceka Kurta" odglumiti scene iz pornofilmova, koje im je prije toga pokazao. Sve dok jednoj od djevojčica nije dosta: "Sad više neću", kaze i okrene se u stranu. Ovdje je Kurt W. snimanje smjesta prekinuo. Iz iskustva zna, da je riskantno, ako u tom stadiju pokuša djecu prisiliti da nastave. "To nećete reći mami, ili?", pita. "Ne," kaže jedna od djevojčica, "dobile bismo batine kad bi ona saznala što smo radile."


Scene sa 3- i 4-godišnjom djecom trepere na monitoru. W. se smije, pokazuje na ekran: "Moj prijatelj, taj je tu, koju sam ja na slici imao na rukama, malu 3-godišnjakinju, razdjevičio štapom." Jer je njegov penis bio prevelik. "Nakon dva-tri dana, kad više nije krvarila," pokazuje na monitor "poševio ju je." Zar majka nije ništa primijetila, pitam. Ne, kaže on. Kurtu W. je to zabavno: "Ona nije mogla govoriti. To je bio raj." Zašto dijete staro 3 i pol godine još nije moglo govoriti, ne zna - to mu je ionako svejedno.

Kao odgajatelj, Kurt W. je često sudjelovao u aktivnostima djecjih kampova. Jednom ga je jedna kolegica povukla u stranu. "Rekla mi je: Vi dajete djeci previše ljubavi, malo se suzdržite." W. je citao priče za laku noc: "Tada bi djevojčice ležale kod mene u šatoru, a pastor je na to rekao: Ah, gospodin W. je opet okružen damama." Kurt W. ne može doći k sebi od smijeha pri pomisli na naivnog pastora.


Posao sa dječjom pornografijom cvjeta nadasve na burzama Interneta. Prema saznanjima kojima raspolaze "Innocence in Danger", organizacija koja se bori protiv zloupotrebe djece, 2001. godine je postojalo otprilike 70000 Internet-stranica sa pedofilno-kriminalnim sadržajima, 2002. Taj broj se povećao na 182000. Poznato je oko 4500 soba za chatanje, u kojima se trguje fotografijama i filmovima s dječjom pornografijom. Prema Interpolu, do sada je širom svijeta ostvareno 17 milijardi Eura prometa.

Do sada najveci udarac širenju dječje pornografije nanijela je policija prije tek nekoliko mjeseci. Krajem rujna 2003. godine pretražilo je ukupno 1500 policijskih službenika u svih 16 saveznih pokrajina 502 privatnih stanova i poslovnih prostora. Zaplijenjeno je 745 kompjutora, 35500 CD-ova, 8300 disketa i 5800 videofilmova. 530 stanovnika Savezne Republike su od tada pod sumnjom da posjeduju dječje pornografske časopise i slike s Interneta, te da su ih u brojnim slucajevima i sami dalje sirili. Najmladja žrtva je bila stara 4 mjeseca.


Pedofili postoje u svim društvenim slojevima. Na njemačkoj pedofilnoj sceni sam upoznao primaoce socijalne pomoći i matematičare, učitelje i liječnike, odgajatelje i sportske trenere. Svakako da nije slučajnost visoki broj zanimanja, u kojima se radi s djecom. Naklonost pedofila - žene su vrlo rijetke na sceni - usmjerena je, od djevojcica koje su stare 5 ili 6 godina (u iznimnim slučajevima 9-godišnjakinje) do dječaka starih 6, 9 ili ponekad čak 12, 13 godina. Pedo-seksualna veza prestaje u pravilu u trenutku kad su djeca "hormonalno okužena" (scenski žargon). To znači: kad se pojave prvi znakovi puberteta, kao sto je npr. rast dlačica. Tko je tako orijentiran, slovi kod stručnjaka kao "pedofilan do srzi", na sceni kao normalan. Jer jedino homoseksualci u pravilu ulaze u kompromise prema gore u starosnoj ljestvici - "Girllover" ili "pedofil do srzi" nikada.


Pedofili nemaju nikakvog interesa za odrasle žene ili muskarce. Konrad izražava srž: "U kupalištu mogu ne znam kako lijepe djevojke i žene proći pored tebe, nećeš ih ni pogledati, ali kad se pojavi jedan zgodni dečkić?" Konrad je "Boylover" i opisuje svoj "tip" ovako: "vitak, lijep dječak, lijepa kvrga u hlačama, sasvim uzbudljivo. Tijelo, kakvo ja volim: duga lijepa bedra, vitak, ne mršav, i slatka čvrsta guzica."


Kao normalno slovi u pedo-krugovima, da "Girllovers", dakle muškarci, koji su seksualno, bez izuzetka, zainteresirani isključivo za djevojčice, traže u pravilu mladju djecu nego tzv. BL-ovi, "Boylovers". BL-ovi traze često dječake koji su stari vec 7 ili 8 godina - i zadržavaju ih kod sebe do 11. ili 12. godine života, dok ne dodju na prag puberteta.


Pedokriminalcima, koji daju prednost najmanjoj djeci, je "svejedno kojeg su djeca spola - ti počinitelji su zainteresirani za odredjenu dob, a ne spol", kaze Richard Karl Mörbel, glavni Kriminaldirektor pri Bundeskriminalamtu (Savezni Ured za Kriminal, op. prev.).


Tek nedavno se uspjelo privesti jednog 19-godišnjeg muškarca, porijeklom iz Istočne Europe, koji je radio s djecom u okviru studentske organizacije na jednom južnonjemačkom sveučilištu. "Kolege iz FBI (US-americki Federal Bureau for Investigations, op. prev.) su nas upozorili na dječji pornografski materijal, koji bi se morao nalaziti u Njemačkoj", pripovijeda Mörber, "a naša istraga je pokazala, da je taj materijal ubačen s jednog računala na jednom južnonjemačkom univerzitetu." Odgajatelj sada sjedi u istražnom zatvoru i bit će optužen zbog širenja dječjeg pornografskog materijala u 32 slučaja. Muškarac je prije toga radio u jednom domu za siročad i namjeravao je otići raditi u jedan dječji dom u Holandiji. "Priznao je", kaze Mörbel, "da se seksualno uzbudjuje pri dodirivanju ili presvlačenju malih beba." Broj takvih počinitelja raste. "Čovjek bi to mogao sarkastično opisati kao trend prema kolijevci."


"Babylovere" se rijetko sreće na pedo-sceni, oni se radije prikrivaju. Izuzeci potvrdjuju pravilo: Axel B. je dugo posjećivao berlinsku "Grupu za samopomoć" i kaže, satima može "gledati video-filmove sa 1- do 5-godišnjim crvićima." Na poznate "Babylovere" se gleda s nepovjerenjem, ali ih se akceptira u mjesnim grupama. Jedan Berlinac kaže: "Tko sjedi u stakleniku, taj ne bi trebao bacati kamenje - dakle, svakom svoje."


Mjesečni susret grupe München u Schwabingu. Ritual predstavljanja kao kod Anonimnih Alkoholicara. "Boylover" Norbert kaze: "Ja sam Norbert, rado mazim dečkice po golom gornjem dijelu tijela, tako - izmedju 8 i 18 godina." Smijeh u prostoriji. Norbert je ovdje nov. Nov je očito i "Girllover" Roland, tihi, sijedi muškarac u sredini 40-ih: "Ja sam Roland i palim se na djevojčice, prema dolje bez granice." Upućeni znaju da to znači da za Rolanda u obzir dolaze i sasvim male djevojčice. Većina ovih muškaraca su kratki: "Berthold, dječaci." To su oni, koji ovdje nisu po prvi put.

Neki od njih vec imaju "državne prekide" iza sebe. Nijedan ne želi to iskustvo ponoviti. Walter ima 60 godina i kaže: "To je pakao." Tko kao oskvrnitelj djece sjedi u zatvoru, jedva da se usudjuje izaći iz svoje ćelije. Oskvrnitelji djece su za ostale zatvorenike izrodi, koji u svakom trenutku moraju računati sa brutalnim nasiljem.

Jer se boje policijskih upada, na susretima, kad se pripovijedaju "anegdote", govori se isključivo u trećem licu. "Uvijek se može dogoditi da je u društvu i jedan cinkaroš", kaze Torsten, oko 30, koji se pali da dječake. Jedino nakon susreta se medjusobno razgovara otvoreno, kod Talijana iza ugla. Ili na tajnim susretima, na koje dolaze jedino "provjereni" "pediji". Kriteriji za dozvolu prisustvovanja takvim susretima su prodiskutirani već mnogo prije: "To odlucuje troje ljudi s dobrim poznavanjem ljudi, i oni su ti koji grupi potvrdjuju: Da, taj je čist." Čovjek želi u tzv. grupama za samopomoć u miru popričati. O tome što odredjuje zivot jednog pedofila: usamljenost i depresije, ophodjenje s policijom i pravosudjem, iskustva i problemi, koji se ticu veza s djecom.

Ta "samopomoć" nema nikakve veze sa smislom samopomoći Anonimnih Alkoholičara, jer se ovdje na pedofiliju ne gleda kao na bolest. Cilj je da "se udružimo, da se medjusobno bodrimo i jačamo, jer ljudi kao mi su samo onda jaki, kada poznaju mnogo ljudi koji potpuno jednako misle." U grupama se razmjenjuju savjeti, kako sto uspješnije živjeti bez uznemiravanja i zanovijetanja od strane policije i pravosudja.

Jürgen Lemke, psihoterapeut berlinske organizacije "Kind im Zentrum" ("Dijete u centru", op. prev.), se intenzivno bavio procesima grupne dinamike. On radi s počiniteljima, koje mu šalju zatvorske ustanove: "Ljudi se sporazumijevaju i potvrdjuju u tim tzv. grupama za samopomoć. To je, kao da lisice, koje love po kokošinjcima, stavite zajedno, da razmijene iskustva, kako je kokoši najlakse loviti i i uloviti."


Na saveznoj razini je većina pedo-grupa, koje postoje u gotovo svakom vecem gradu, organizirana pod pokroviteljstvom "Arbeitsgemeinschaft für Humane Sexualität" - AHS ("Radna grupa za humanu seksualnost", op. prev.), sa sjedištem u hessenskom Gießenu. "AG Pädo" ("Arbeitsgruppe Pädo" - "Radna grupa Pedo", op. prev.) u AHS-u želi u društvu probuditi više razumijevanja za pedofile i istovremeno se bori protiv kaznjivosti seksualnih veza izmedju odraslih i djece - ako su ova s time "sporazumna". Ne traži se pravo za seksualno zloupotrebljavanje djece, već pravo djece na seksualnu samoodredjenost.


"AG Pädo&" u AHS-u se sastaje dva puta godišnje, u pravilu u omladinskim odmaralištima.Na primjer u travnju 2003. u omladinskom odmaralištu Mainz. Tamo sam upoznao Lukasa. On stanuje preko vikenda, kao i većina sudionika susreta, u odmaralištu. Pratim ga na šetnji preko dječjeg igrališta pored odmarališta, u Narodnom parku Mainz. Lukas je Austrijanac, u sredini 30-ih. Iznad poluduge i prevelike parke, preko brade i vrata, razrasla se crna brada. Izgleda kao da se Lukas cijelo vrijeme ceri, dok promatra djevojčice ili preko cijelog parka za njima trči. On je "Girllover". Stojeći ispred ljuljaški, cijelo vrijeme pokušava djevojčicama gledati medju noge. Fiksira dijete staro otprilike 7 ili 8 godina. Opet se ceri. "Izgleda kao moja Perzijanka, koju sam upoznao kad je imala 8 godina." I žali: "ali sad već ima 11 godina." Prestara.

Stojimo ispred šarenog reda djece, koji je bauljao kroz park i sada zastao, Lukas fascinirano bulji u jednu crnokosu djevojčicu. Njenim turskim roditeljima, izgleda, nije ništa palo u oči. Sreća, da ne znaju o čemu Lukas sanjari: "Takvo 3- ili 4-godišnje djevojče ne samo poljubiti u usta, nego ponekad i malo stimulirati, dodirnuti klitoris, ući u taj mali prorez? Kada te pogleda, onako odozgo - tako slatka, tako lijepa."

Zapričao se u vlastitu uzbudjenost, kao već dva puta tog popodneva. "Opet mi raste nešto, opet mi napinje hlače, to prvo moram odraditi", kaže, pritom se ponovno ceri i brzim koracima odlazi direktno prema zahodu kafića na rubu parka.

U omladinskom odmaralištu zasjeda "AG Pädo" u dvije grupe. Savjetuje se o tome kako da proguraju svoje zahtjeve u jednom tako malogradjanskom društvu. Jer, kako stoji u scene-časopisu "Der Knüpfer", parafrazirano po Rosa von Praunheim: "Nije pedo perverzan, nego društvo u kojem živi." "Mi pediji", kaže ozbiljno jedan od sudionika susreta, "smo proganjani, kao u prošlosti vještice ili Židovi."

Navečer se sjedi u ugodnoj atmosferi u baru omladinskog odmarališta. Razgovori postaju osobniji. Thomas, sramežljiv muškarac, star oko 40 godina, dolazi iz Berlina. Postavlja drustvu, koje se dobro zabavlja, pitanje, da li 8 i pol-godišnji dječak, kojeg kod kuće čuva, uistinu želi sex s njim ili im time čini samo uslugu. "Ali", to je njegov fazit, "to je konačno, na kraju krajeva, svejedno." Društvo se kratko i glasno nasmije. Da Thomas dob djeteta navodi kao "8 i pol" nije slučajno: medju pedofilima dijete nema jednostavno 5, 8 ili 11 godina. Ovdje igra ulogu svaka polovica godine. Dogovaram s Thomasom susret u Berlinu."

 



Lov na "patuljke" (2. Dio)

 


Organizirani su na saveznom nivou, imaju svoje revire tamo, gdje se djeca igraju. I njih vrebaju - uz pomoć perfidnih trikova i metoda. Suradnik "Sterna" Manfred Karremann u drugom dijelu svoje serije opisuje, kako funkcionira njihova mreža.

 

"Berlin. Dogovorio sam se sa Thomasom, kojeg sam, na saveznom susretu „AG Pädo", upoznao u omladinskom odmaralištu kod Narodnog parka u Mainzu. U glavnom gradu se Thomas brine o malom sinu jedne studentice. Majka je u homo-rubrici „Gleich & Gleich" („Isto & isto" - op. prev.) objavila oglas. Trazi homoseksualca, koji bi povremeno cuvao njenog dječaka. Thomas zna zašto: „Zato jer ona osobno ne traži muškarca, za kojeg bi se udala, vec isključivo za čuvanje djeteta." Thomas se smijulji: „Jednostavnije, vjerujem, ne ide. Pomislio sam da ne vidim dobro: da li je to šala? Nekakva nova metoda hvatanja?" Mali oglas je isto tako mogao biti klopka.

Da je za malog Danija u kuću pozvala upravo jednog pedofila, o tome majka nema pojma. „Naravno da ne zna ništa o tome", kaže Thomas, „ali mi smo, u medjuvremenu, postali dobri prijatelji." Vjeran pedo-načelu: „Nikako s majkom - ali nikako ni bez majke."


Thomas čuva malog dok mama preko dana štreba u višoj stručnoj školi. Srećemo se na Hackescher Marktu, gdje je on upravo sa stanice podzemne željeznice pokupio dječaka. Dani ima kratku tamnu kosu i odmah počinje čavrljati sa mnom. Thomas treba malog odvesti kući, ja ih pratim. Thomas nosi šareni školski ranac, pita dijete, što je danas doživjelo. Zna s djecom, pomišljam. Kao i većina „Boylovera". Oni djecu vrlo rijetko kažnjavaju, popuštaju im, izgradjuju povjerenje.

Saslušati ponekad velike brige malog čovjeka za mnoge pedofile nije samo dosadna dužnost. Upravo zbog toga često postaju pravi prijatelji djeteta. Samo kad tu ne bi bila i druga strana medalje. Jer je dobar prijatelj toliko ljubazan, dijete se miri sa seksualnim prepadima - takodjer zbog toga da ne bi izgubilo pažnju odraslog. Thomas to drži apsurdom: „Kod nas je to sve sporazumno. Dječak pri tom ne želi o tome razgovarati, on uživa u tome", tvrdi on.

„Ponekad dječaka samo masiram", kaze Thomas, „ne dolazi uvijek do seksa". Taj ne upotrebljava niti kondom, sijeva mi kroz glavu. Thomas je naime rekao, da je HIV-pozitivan. Zar se ne boji da će malenog zaraziti AIDS-om, pitam. „Ne", kaze Thomas, „to se ne prenosi tako lako. Ja se ionako ne palim na spolni odnos, i on ne mora moj ku*ac uzeti u usta, samo ja njegov." Majka, koju smo upozorili, u to do dana današnjeg ne vjeruje. Fenomen, koji je vrlo čest.


Thomasa srećem nekoliko dana kasnije: pri dvotjednom pedo-susretu srijedom u Berlin-Mitte. Kada sam ušao u birtiju na uglu, mjesto koje je dogovoreno telefonom, za stolom sjede dvojica muškaraca. Postavljaju pitanja, čavrlja se. Jedan kaže: „Jednom ćes sve upoznati, ostani u grupi srijedom. Ta je skrivena, tu ulaziš jedino preko poznanika, tako da se ne uvali nekakav službenik kriminalne policije. U grupu ulaze samo provjereni."

Devet muškaraca je danas ovdje, izmedju 20 i 60 godina. Većina se pali na dječake, samo jedan „Girllover" je medju njima. Redom svaki pripovijeda, kako se osjeća. Gerald, mišićav muškarac oko 40, priznaje da je usamljen, da pati od depresija. Gotovo besprimjetno tema prelazi na „Strichere" (dječaci koji se prostituiraju - op. prev.) - cijene, lokacije, modaliteti. No Geralda to ne tješi - on ne želi seks bez ljubavi.

Zato je zavidan Konradu, koji ima „pravu vezu". Konrad, mali muškarac, krivog nosa, sredina 50-ih, je ponosan na „svog" malog, kako ga naziva. Pripovijeda o posljednjem vikendu s 10 i pol-godišnjim Juliusom. Već gotovo tri godine su zajedno.

Nakon službenog dijela, nastavlja se u drugoj gostionici. Nisu svi tu. Sjedam pored Konrada. Zaneseno priča o „svom" Juliusu, s kojim već više od dvije godine provodi vikende, najčešće u svom malom stanu. „To, sto mi imamo, je jedna vrsta mini-braka", objašnjava Konrad. Kako je upoznao dješaka, želim znati. Konrad pripovijeda. Kako je sreo Juliusa na jednom dječjem igralištu, koje je zapravo bilo „revir" jednog drugog pedija. Kako je onda Julius nestao, a on je danima cijelo područje pretraživao u potrazi za dječakom. Kako mu je onda ipak jednom uletio u ruke, kako su zajedno otišli na kupanje, kako su bili na GoKart pisti i kako ga je svako veče uredno vraćao na dječje igralište.

I onda mu je Julius rekao, da je pričao sa svojom majkom. „Ta me odmah slijedeći dan narucila k sebi." Konrad, koji se strahovito bojao tog susreta, ispričao je ženi legendu o vlastitom sinu, kojeg, zapravo, uopće nema. „Ispričao sam joj da iza sebe imam propalu vezu, i da svoje dijete već jako dugo nisam vidio, i da me Julius tako podsjeća na mog sina. Ona je to smjesta razumjela."

Konrad pripovijeda, bez pauze. „Ta se morala zapitati: Što hoće tip u tim godinama od jednog klinca? Ali i ona je imala svoj vlastiti zivot, uvijek nekakve ljubavnike iz nekakvih birtija. Jednom, kad sam negdje bio s Juliusom, nazvala me i rekla da njen dečko upravo razbija po stanu, da li postoji mogućnost da Juliusa zadržim preko noći kod sebe." Konrad se ceri preko cijelog lica: „Imao sam ogromnu sreću, ona mi je dječaka u krevet upravo utrpala." Od tada je Julius smio svakog vikenda ostati kod Konrada.

Konrad postaje zamišljen: „Zapravo si čovjek dječaka može jedino iz takvog miljea, u kojem nitko ništa ne pita, tako jednostavno nabaviti. Što ima mali doma, što će tamo?"

Julius dolazi iz razorene obitelji u betonskom naselju Berlin-Marzahn. Majka previše pije, kaže Konrad. I onda je Julius sretan kad može pobjeći od galame kod kuće. Na sreću, postoji Konrad, koji ga uvijek čeka. On ne prigovara. Dolazi petkom po njega u školu i sasluša njegove brige - za koje se očito inače nitko ne interesira. Konrad poduzima toliko zanimljivih stvari s njime, i postupa s njime kao s odraslom osobom.


Iznimno smijem jedan dan pratiti Konrada s „njegovim" malim, jer Konrad je izuzetno ljubomoran. U podne čekamo pred osnovnom školom Berlin-Marzahn. Konrad je već uzbudjen, veseli se, što će vidjeti dječaka. Nakon što je Julius ušao u unajmljeni Mercedes, Konrad ga najprije zagrli. Ja sjedim pozadi. Julius mora još svratiti doma, ostaviti svoju školsku torbu i uzeti nešto odjeće.

Dizalom se vozimo do 13. kata zgrade, u kojoj Julius živi preko tjedna. Stan je jednostavno namješten, iz stereo-uredjaja se čuje njemački šlager. Juliusova majka je razvedena, nezaposlena i treba prehraniti troje gladnih usta - Juliusa, njegovog starijeg brata i stariju sestru.

Majka se veseli kad vidi Konrada. Dobar prijatelj porodice. Zagrljaj, „Bok, Konrad", „Bok, Monika", pusa u obraz. Nakon kraćeg brbljanja opraštamo se. Konrad kaže: „Bok, do nedjelje." Julius utisne majci poljubac u obraz.

Jedemo kod McDonalda, vozimo se na GoKart pistu i nakon toga na jedan napušteni aerodrom, gdje dječak smije za volan. Sa 100 km na sat juri Julius u unajmljenom Mercedesu preko aerodroma, sjedeći u Konradovom krilu, ovaj u tome vidljivo uživa. Ja opet sjedim pozadi. Konrad se okreće i naceri mi se. Navečer se obojica voze doma, u Konradov stan u Berlin-Charlottenburg. Tamo sam nekoliko dana kasnije. U hodniku je „mjerač" koji je Konrad sam napravio, na kojem mjeri koliko je Julius narastao otkad su se upoznali, kad je imao 8 godina. „Moj veliki, on stari, s time se moram pomiriti." U stanu postoji samo jedna spavaća soba - mala komora, u kojoj leže madraci.

„Brzo sam dobio nalog od mame da mu stavim čepić", priča mi Konrad. „Imao sam vlažne hlače a da nisam morao mnogo učiniti. No, trebao sam se ipak jednom osloboditi tog nagona. Ležao je navečer u krevetu i spavao. Tada sam testirao milovanjem. I jednom sam onda ipak učinio glupost i uprljao jadnog dječaka, koji nije ništa primijetio. To je bilo ružno, ali uzbudljivo."

Nakon nekog vremena, to mu više nije bilo dovoljno. „Tako sam ipak jednom pod tušem uhvatio, ovako: hap!" Konrad ušini ustima pokret poput ribe, koja hvata zrak. Ostalo je pri povremenim „Hap!" - do sada. „Htio bih da mi jednom od početka do kraja istrlja, to još nikada nije učinio." Konrad kaže: „I jednog dana će biti zakucan, ali tu mu dajem još jednu godinicu."

Na njegovom stoliću u sredini dnevne sobe stoji PC. Kad Julius nije tu, Konrad ide online. U specijalnim sobama za chatanje je dan i noć povezan sa istomišljenicima. U „Jungs-Forumu" se, na primjer, diskutira o problemima s djecom ili policijom ili se, ako je moguće, opisuju seksualni doživljaji.


„Kada pedofili na Netu komuniciraju, moraju s time računati da s druge strane uvijek može sjediti i službenik BKA-a (Bundeskriminalamt = Savezni Ured za kriminal, op. prev.)," kaže Richard Karl Mörbel, glavni Kriminaldirektor pri Bundeskriminalamtu. „Prije ili kasnije, udjemo im u trag, kad na Internetu istomišljenicima pripovijedaju o svojim djelima ili kad dječju pornografiju šalju vamo-tamo preko Weba. Svaki pedofil ima nickname, koji koristi i na Internetu, tako da ga službenici policije ne mogu identificirati.

Tvrdnji da ti nickovi za policiju mogu predstavljati problem Mörbel proturijeci: „BKA-sluzbenici takodjer čitaju, kad se chata u pedo-forumima. Pri većini nickova možemo odrediti kojoj osobi pripadaju." Radni odjel Internet pri BKA je, u medjuvremenu, personalno jako pojačan.


Želim znati od Konrada, što misli o seksualnom samoodredjenju djece. On je iskren: „Tko zna, što se dogadja u jednoj tako maloj glavici? U kojoj mjeri može jedno dijete biti sporazumno? To smo si mi tako lijepo posložili, jer dijete nije bezuslovno reklo: Ne. Da li je onda reklo bezuslovno: Da? Mislim da mi pediji to vidimo onako kako bismo to rado željeli vidjeti."


U lipnju 2003. godine je Konrad bio uhapšen, kad je htio posjetiti neke prijatelje u Leipziger Straße u Berlinu. Ti su baš, ne po prvi put, imali nekoliko dječaka u stanu i bili su već duže vrijeme od strane službenika Landeskriminalamta Berlin (Pokrajinski Ured za Kriminal Berlin, op. prev.) opservirani. Konrad je uletio direktno u raciju. Pred kućom su prijevremnog umirovljenika dva službenika u civilu uhvatila pod ruke i stavili mu lisice.

Već slijedeceg dana je Konrad bio slobodan. LKA-službenici su saslušali Juliusa i ispitali majku. Jedna vrsta nesporazuma, rekao joj je Konrad. On je dječaku samo masirao trbuh i „malo ga je slučajno dodirnuo". Zato se Konrad mogao s njom aranžirati. U medjuvremenu je s njom i malim otišao na mali izlet u Hamburg. „Zbog stresa je majka dobila novu haljinu, i sada je opet sve OK", veseli se Konrad. Za nekoliko tjedana treba početi proces protiv njega i drugih muskaraca.

Neke od muskaraca, koji su uhapseni u Leipziger Straße, upoznao sam još u proljeće. Kontakt-čovjek, koji je za mene garantirao, je bio Konrad. Konrad mi je ispričao, da muškarci pripadaju jednom od triju berlinskih pedofilnih krugova i organiziraju dječje seks-tulume, „Igraju okretanje flaše i strip-poker". Tu se odigravaju prave mini-orgije. Njemu osobno je to ipak prevruće, „tamo je onda više dječaka, sve brbljavci, to se može sasvim brzo srušiti".


Jedne subote navečer posjećujemo Zaca u njegovom stanu. Zac je visok dobrih metar i 80 i obojio je svoju kosu u plavo. Tu su takodjer i Sasha i Stefan. U trenutku kad stižem s Konradom baš gledaju fotografije na PC-u - djeca u luna-parku, utisci s vikenda. „Zac je pametan", rekao mi je Konrad, „čim je jednog dječaka upoznao, odmah je tražio kontakt s roditeljima. Roditelji su nakon razgovora sa Zacom bili uvjereni da on djeci uistinu daje poduku."

Zac, „Boylover" koji se tako pametno ophodi s roditeljima, mi otkriva njegov „Alien-trik": „Ispripovijedao sam dječacima da sam vanzemaljac i, da bih spasio čovječanstvo, trebam jednog dječaka i jednu djevojčicu. Kod djevojčice je sve, dakako, jasno, ali kod dječaka sam morao provjeriti, da li je pravi, mogao bi mu otpasti, zar ne?" Ne razumijem što time želi reći.

Zac simulira jedan kontakt-razgovor: „Molim? Ti si dečko? Ne vjerujem! Dječak kaže: Ma, stvarno sam dečko. Onda ja: To moraš dokazati! Onda dječak: „Da, pogledaj, imam sasvim kratku kosu. Neee, kažem ja, nju si upravo odrezao!" Konačno, kaže Zac, mora se provjeriti spol. Demonstrira, kako dječak skida hlače. „Na to ja kažem: On nije pravi, hej!, to moram još jednom provjeriti! To uvijek funkcionira." Društvo se ludo zabavlja.

Trikovi pedofila, koje koriste da bi ušli u kontakt s djecom, su raznovrsni i prilagodjeni godišnjem dobu. Ljeto je idealno. Tada kreće najčešće više muškaraca zajedno na kupališta ili na obale jezera u okolici Berlina. „Na takvim mjestima se prvo moraju svi ljudi procijeniti", kaže Konrad, „porodice, čovjek mora znati tko kome pripada. Tada dolazi na red stari trik s pićem: dolaze dječaci, ja otvaram hladnjak i vadim hladnu colu. Pitam, tko želi jednu bocu, jer nemam volje sve ponovno tegliti kući." Pored toga, svaki pedofil ima sa sobom standardnu opremu: torbu s igračkama, rekete za stolni tenis i badminton, kugle za bocanje, frizbi i sl.


U Zacovom stanu ulazim u razgovor sa Sashom. On je informatičar, na početku 40-ih. Sramežljivi muskarac, uske figure. Dugo je bio aktivan u organizaciji pedofila „Krumme 13" („Iskrivljena 13-ica", op. prev.), koja traži više prava za pedofile. Sasha ima u dvosobni stan u Leipziger Straße. To je stan, na koji je u lipnju 2003. izvršen prepad od strane policije. Prije nego sto se LKA ubacio u stan, ja sam bio tamo. Kad sam pritisnuo zvonce, javio se umorni dječji glas: „Halo?" Kažem da želim k Sashi.

Umorni glas pripada Felixu, kojeg gore srećem. Felix je plavokosi 13-godišnji dječak koji
lomljivo djeluje. On je Flohov „mali". Floh je informatičar, porijeklom iz Beča. Dok je Felix bio mladji, bio je BF, „Boyfriend" od Erwina, učitelja engleskog, kojeg sam takodjer već jednom sreo. Erwin je Felixa predao Flohu.

U stanu nema puno namještaja. Jedan kavez za hrčka stoji u uskom hodniku, ispod vješalica za garderobu. Mala kuhinja je jednostavno namještena. - štednjak, hladnjak, sudoper, stol, dvije stolice. Dvije sobe u stanu su ispunjene madracima. Osim malog stolica i dva naslonjača, to je jedini namještaj u stanu. I naravno, nekoliko PC-a u svakoj sobi, pored madraca.

Felix sjedi Flohu, koji očito pusi marijuanu, u krilu. Klinci takodjer smiju tu i tamo povući par dimova. Pet dječaka su taj vikend u gostima. Toni, star 9 godina; Leon i Kevin, obojica 11 i Sandro i Felix, vec 13. Toni je zgodan djecak, onakav, kakvog si jedan „Boylover" priželjkuje: vitak, dugih nogu, baršunaste koze i lijepih očiju. „Toni je ovdje mezimac", kaze informatičar Sasha. Djeca dolaze već više od godinu dana u pedofilov stan.

Ovdje smiju sve. Do 2 u noći ostati budni i igrati se na kompjutoru, pušiti, piti alkohol, psovati. Kad nisu tu, onda su s muškarcima u kinu ili kupalištu. Zato se moraju s njima „maziti". Leon mi u hodniku pokazuje kondom, prije nego što ga baca u zahod. „Moj je", kaze.

Još pedofila ulazi u stan. Medju njima takodjer i Zac, debeli plavokosi s Alien-trikom. Daje mi svoju posjetnicu, zbog telefonskog broja. Posjetnica za odrasle. Za djecu ima drugacije: šaljive žute kartice, s jednim medvjedićem i šarenim srcima na njima. Ispod toga izreka: „Ak‘ je doma frka - zovem Zaca" i broj Zacovog telefona. Karte dijeli dječacima koje vani oslovljava. Zac, naravno, nije njegovo pravo ime, nego nick.


Delikte nad djecom je teško dokazati, jer većina djece odlazi dobrovoljno u stanove pedofila. Kao dječaci u Leipziger Straße. Njih su oslovili muškarci dole, na nogometnom igralištu: „Kad vam je dosadno, navratite jednostavno gore u stan, tamo možete igrati kompjutorske igrice." To je bilo prije dobrih godinu dana.

Jednog petka u lipnju upada policija u stan. Četiri muskarca i pet dječaka su unutra u trenutku, kad jedinica specijalaca provaljuje vrata. Zacu razbijaju nos. Istovremeno policija pretražuje još nekoliko drugih stanova - gotovo u svakom nešto pronalaze.

Nakon što su muškarce iz Leipziger Straße utrpali u policijski kombi, službenici u civilu vode djecu do policijskog automobila. Djeca moraju s njima u stanicu, da daju izjave protiv pedofila. Roditelji su obaviješteni, ali prvo moraju čekati na klupi u Pokrajinskom uredu za kriminal - satima. Jer djeca šute kao zalivena. U početku. Sve dok jedna od majki ne obecć svom sinu da nju neće uhapsiti, ako on progovori. On progovara prvi, a za njim i ostali. Prije toga su upitali jednog policajca: „Koliko dugo će ostati unutra?" Na to im policajac obećaje: „Jako dugo." Kevin je umiren: „Do tada ću i sam biti dovoljno velik, da se mogu obraniti, ako mi žele nešto učiniti.". Slijedećeg dana su dvojica osumnjičenih već vani. Konrad, koji je uhapšen pred vratima u Lepziger Straße, i Zac, koji sada nosi flaster preko slomljenog nosa. Ne postoji opasnost bijega.


Nocu iznenada zvoni moj mobitel. Javlja se voditelj berlinske pedofilne grupe. „Upravo sjedimo ovdje u većem broju i razgovaramo o cijeloj stvari, koja se dogodila. Nešto sumnjamo i bilo bi dobro kada bi došao ovamo." Vozim se na datu adresu u Berlin-Kreuzberg. I bojim se. Oni traže cinkaroša, koji ih je otkucao. Na kraju ipak uspijevam otkloniti sumnju.


Slijedeceg dana, pri jednom susretu u jednom kafiću u Kurfürstenstraße, me jos jednom uzimaju u kliješta. Jer sam bio nov u krugu oko Sashe. Naziva takodjer i jedan funkcionar pedofila iz Hamburga - pita, da li bi mogao za mene nešto učiniti. Odavno je, na saveznom nivou, u toku „potraga za cinkarošem" preko Interneta.

Djeca se boje. Jer su progovorila i jer su počinitelji opet na slobodi. „Kevin spava jedino kod nas u krevetu i budi se svako jutro okupan znojem", kaže mi kasnije njegova majka.Ogorčena je. „Ne bih nikada pretpostavila, da se tamo tako nešto dogadjalo", kaže uplakanih ociju. „Pored svog bijesa, mrznje i tuge predbacujem si što nisam ništa primijetila."

„Da bi se tako nešto moglo nama dogoditi", kaže Leonova majka, „ne mogu si to zamisliti. Pa tamo je uvijek bilo nekoliko dječaka u stanu. I Leona sam uvijek pitala: Što, zapravo, radite tamo? Da su to oskvrnitelji djece - sasvim drugačije bih si ih zamislila."


Hans-Jürgen iz Münchena, 60-godisnji učitelj latinskog, se pali na starije dječake, tako od 11 godina, radije 12. Savim maleni ga uopće ne zanimaju. On je prije par mjeseci na prvoj instanci osudjen - na 2 i pol godine zatvora, bezuslovno, zbog teške seksualne zloupotrebe djece. Iako nije bio nikada prije toga kažnjavan. U svom stanu je jednom 11-godisnjaku straga zahvatio u hlace - djecak je otrčao jedan kat niže svojoj majci, koja je učitelja prijavila.

Nakon procesa su mu susjedi celicnim štangama razbili kuhinjski prozor. Svatko u bloku je već znao da ovdje stanuje jedan „oskvrnitelj djece". Hans-Jürgen je na kraju odselio. Uložio je žalbu, koja će se rješavati negdje slijedeće godine. Do tada ostaje na slobodi, jer ima stalno mjesto stanovanja i ne postoji opasnost da bi mogao pobjeći.

S Hans-Jürgenom sam prošlo ljeto bio u minhenskom Westbadu (ime kupalista, op. prev.). „Tamo sam doživio jako lijepe stvari, naročito pod tušem", kaže, „i, čak i ako se ništa ne dogodi, u svakom slučaju ima nešto za oko." Westbad je „in" medju pedofilima, kao i Nordbad, Aqualand u Kölnu ili SEZ u Berlinu. Hans-Jürgen otkriva jednog subotnjeg popodneva 6 kolega na kupalištu. „Klein-Mädchen-Waldi" (otprilike: „Waldi malih djevojcica", op. prev.) čak i meni upada u oči, jer se satima lopta s malim djevojčicama, u bazenu za neplivače.

Kasnije Waldi izranja i u sauni za obitelji, da bi mogao buljiti u gole djevojčice. Jer djeca, dječaci kao i djevojčice, najčešće subotom dolaze u saunu, su tu i pedofili. „Djeca smiju ući u saunu jedino u pratnji odrasle osobe", stoji na vratima. Obrnuto bi bilo bolje. I Hans-Jürgen i njegov prijatelj Alwin, sjede u sauni, i ogledavaju se za „patuljcima", „Zwergeln", kako u bavarskoj nazivaju male dječake. „Jesi li vidio patuljka u sauni? Tako mi se smiješio, morao sam se odmah pokriti ručnikom", kaže Hans-Jürgen smješkajući se.

Vani, na otvorenom dijelu kupališta, su takodjer u lovu. Hans-Jürgen nosi u svojoj plavoj sportskoj torbi rekete za stolni tenis i frizbije. Dok stojimo pored stola za stolni tenis, promatra nas jedan djecčak. „Taj je ovdje bez roditelja", šapne mi Hans-Jürgen. „Zeliš li igrati?", poziva dječaka. Ovaj sretno klima glavom.

Naravno da Hans-Jürgen mora povremeno dječaku pokazati, kako da drži reket. I hvata ga straga za bokove. Kasnije Hans-Jürgen pokusava s njime dogovoriti još jedan susret. Shema, koju poznajem sa scene: kontakt, u jednom trenutku jedan naoko slučajni dodir guze. Da se vidi, kako „patuljak" reagira.


S Internetom je scena pedija upravo eksplodirala. Günther Ilsen, sudski istražitelj pri Ermittlungskommission Kindesmissbrauch (Istrazna Komisija Za Seksualnu Zloupotrebu Djece, op. prev. ) LKA-a Düsseldorf govori o: „jednoj sasvim drugoj dimenziji. Mnogi, koji su do sada svoju pedofilnu sklonost potiskivali, su kroz Internet ustanovili: Aha, pa, ima i mnogo drugih, koji misle kao ja, postoje čak i grupe, u kojima se ljudi susreću."


Guntram iz Kölna je tipičan primjer takvog „spavača". „Bio sam 25 godina u braku, i sam imam sinove", priča mi u pizzeriji „Quo Vadis", pri jednom susretu kölnske pedo-grupe. Guntram se pali na sasvim male djevojčice, stare oko 4 ili 5 godina. „Bilo je tu jednom nešto s mojom nećakinjom, jasna stvar, ali u cjelini sam sklonost ipak potiskivao. Kada sam na Internetu vidio, čovječe!, pa tu ima još toliko drugih, koji su kao i ti, i oni se nalaze, napustio sam svoju ženu."

Do nedavno, tako Guntram, imao je sasvim zgodnu vezu prema Melanie, ona je stara 5 i pol godina. „To je ljubav, moja prva prava, duboka ljubav", kaže. On i ona su se čak lutkama igrali u dječjoj sobi, i ona je već smjela ostati kod njega u stanu. „Otac je moj prijatelj." Guntram se veselio, jer je mogao sudjelovati u Melanienom ulasku u prvi razred. Ali, sada mu je Melanienina majka zabranila svaki kontakt s djevojčicom. „Mora da je naletjela na moje zapise u pedo-forumu", pretpostavlja.


Jesen 2003. Sve majke i očevi su obaviješteni ili upozoreni, protiv mnogih muškaraca se vodi istraga. Moj mobitel, koji sam koristio samo za ova istraživanja, je isključen. Gotovo je. Konačno. "




Tekst je preuzet sa bloga b92, pripremila ga je Vesna Knežević Ćosić uz pomoć prevoda njene prijateljice Sofije Cikron.

U osnovi je tekst preuzet sa stern.de


Izvor: Blog.b92.net

Dvije ljenštine
Bajke i pripovetke za decu na Ringeraja.rs
7
Mora da se zna ko je koga rodio
Vaspitanje sopstvenog deteta nije kvantna fizika. Mnogo je lakše od toga. Ali je potreban trud.
5
Najgora deca na svetu 3, Dejvid Valijams
Monumentalni nastavak priča prodatih u multimilionskom tiražu širom sveta. Ove priče oduševiće male čitaoce uzrasta 7-12...
5
Sve je pošlo naopačke
Pesma iz legendarne emisije za decu "Na slovo, na slovo" Autor: Duško Radović Peva: Vlastimir Đuza Stojiljković
5


Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:




image
LauraAndrija
Pharmalife je naš spas koji svaki zdravstveni problem reši za tili čas!
Broncamil sirup je naš spas kod prehlade. Pomaže bukvalno za jedan dan i što je bitno beba popije bez problema, što nije slučaj kada su drugi sirupi u pitanju. Fitobalm gel koristimo od prvog meseca rođenja, otpuši nosić, beba lakše diše i mirno spava. Koristimo i mi odrasli. Apettito sirup pije ćerkica, u početku je odbijala zbog jakog mirisa i ukusa, ali sad je navikla i sama traži, mogu samo da kažem da pomaže. Mapez sprejom se naprskamo celi i nema ujeda.  Više >>
image
Kuvar: medamisko
Kremasta

Anketa

Da li dojite ili ste dojili bebu ?
leamalamut

Koliko je dojenje zastupljeno kao izvor hrane?

Da (89%)

Ne (11%)


Ukupan broj glasova: 174

Hvala za glasove. Glasao/la si za sve aktuelne ankete. Izradi svoju anketu!

Oznake

Click Here