Ringeraja.rs je specijalizovani portal, namenjen budućim roditeljima, trudnicama i roditeljima predškolske dece.
Copyright 2008-2023
Danu media d.o.o. Beograd
Sto i jedna, hiljadu i jedna, milion i jedna...a, opet kada mora da se odluči, ostane samo jedna! Ja uvek imam samo jednu, uvek jednu, uvek istu i uvek sa istim žarom je zelim...Neverovatno je kako se čovek da svojim odrastanjem, sazrevanjem, starenjem...menja! Naravno neko na bolje, neko na gore, neko i ostane isti...ali...Ja sam se promenila...Iz dna svoje duše. Ponekad , pomislim kako se više ne poznajem, ne prepoznajem...Ko sam ja, ko sam bila, a ko sam sada...?
Toliko toga sam želela, sve mi je bilo nekako dostižno i mislila sam da granice ne postoje! Uvek srećna, sa divnom porodicom, mnoštvom prijatelja, živela sam pravi mladalački san! Moram priznati, pomerala sam granice i roditeljima i sebi, ali sa merom, merom koja je bila podnosljiva i negde normalna za nekoga kome je svaki novi dan, bio novi izazov! Smeh me je opisivao, ljudi su me po njemu prepoznavali, a ja sam ga negovala, jer čovek bez osmeha, je čovek bez duše!
Ti mladalački bezbrižni dani, prodjoše brzo, ali ja nisam tugovala, radovala sam se novim poglavljima svog života, svojoj novoformiranoj porodici, braku, deci...Dete u meni je i dalje bilo tu i to mi je pomoglo da sa osmehom idem dalje, lakse prebrodim rastanak od roditeljske kuće, da dugih razgovora sa najmilijim bratom će biti sve manje i da sam sada ja nečiji oslonac čiji smisao života će se promeniti!
A, onda je dosla ona...Moja, samo moja, iz mog tela izasla, mojim genima protkana! O, radosti nebeska...Nista nije moglo da se poredi sa tom srećom, sa tom ljubavlju, sa tom pripadnošću...Zahvaljivala sam se bogu na najlepsem daru, njoj sto je moja i životu koji mogu da delim sa nekim ko pripada samo meni...sve dok, sve dok nismo saznali da ima ceo niz zdravstvenih problema...O, ne zašto, kako, što ona, šta dalje...milion pitanja, malo odgovora, a samo jedna želja...Sve se promenilo, ceo svet je postao siv, bezbojan, bez smisla, bez ikakve potrebe da se osmeh pojavi, a duša živi...Sve je izgubilo smisao, sem ljubavi prema njoj, nežnosti koja se svakim danom uvećavala, suzama koje su postale sastavni deo mog, našeg života i...jedne želje! Vreme je prolazilo, mi smo se borile, tražile moguće i nemoguce, gurale napred, dalje...bodrile jedna drugu, učile usput koliko smo jake i koliko smo slične, pružale ono što smo jedino mogle, ljubav! A, ona je ima toliko, za mene...za svakoga! Iako je u njenoj glavici od ljudi samo bol dobijala, ona ne ume da im sudi, da ih krivi, da ih ne voli...moje božije dete ljubavlju se bori protiv svih bolnih pregleda, ružnih reči i podrugljivih pogleda! Sa malim se zadovoljava, a drugima pruza mnogo! I zato se stidim sto ja ne umem tako,što joj nisam dorasla , sto ne umem da učim od nje, jer sve mogu da oprostim, ali nju ne...Ne mogu bože, sudbino ili ko si već, ne mogu nju da ti oprostim...I da opraštam što je dete u meni, nestalo, opraštam suze koje su mi tekle više puta niz lice, nego voda niz grlo, opraštam što nemam više želja...tj.imam, ali samo jednu! Ispraznila se duša, ali jedna želja se kao mantra ponavlja u svakoj sekundi mog života...DA ONA BUDE DOBRO! Ma, šta to značilo, samo da bude dobro! I kada ulazim u tudju kuću prvi put, desnom nogom krenem i poželim da ona bude dobro, kada nadjem detelinu sa četiri lista, kada sam u crkvi, manastiru, kada se molim, kada vidim avion, bubamaru ili bilo šta uz čije prisustvo se poželi želja, moja je uvek i zauvek ista...da moja Marina bude dobro! I sad, posle toliko vremena kao potpuni stranac, prepoznam sebe samo po toj jednoj, jedinoj želji...Trezna, pijana, pospana ili budna, sama ili u durstvu...Uvek ista zelja...Tu se pronalazim...
Dubravka Bakoč Vujinović
Док беба спава.
пеперутка16
Сами сте код куће, а беба спава. Шта најчешће радите?